Ipak, najvećim islamskim znanstvenikom, liječnikom i filozofom smatra se Avicena. Najvažnije mu je djelo Canon medicinae, preveden i na latinski jezik.
Bio je i liječnik i ljekarnik i to posljednji. Nakon njega su Arapi prvi u svijetu odijelili zvanje liječnika od ljekarničkog zvanja.

Arapi su prvi u svijetu objavili farmakopeju (ljekopis), službenu knjigu o lijekovima koju po zakonu mora imati svaka ljekarna. Lijekovi navedeni u službenoj farmakopeji neke države su oficinalni lijekovi.

Arapski ljekarnici destilirali su alkohol iz vina i rabili ga u ljekovite svrhe. Zahvaljujući njima u Europu su nam došle: sena, klinčić, strychnos i tamarind kao nove droge. 

Kineska medicina

Pojavljuje se oko 3000 g.pr.Kr i razvijala se uglavnom samostalno.

Kineski car Shen-nung u to davno doba opisuje ljekovito djelovanje 350 biljaka.

Kineska medicina utjecala je na istočnoazijske zemlje, ali i na Europu koju je obogatila lijekovima, ali i akupunkturom.

Ta se medicina prožeta religijom i kineskim filozofskim pogledom na svijet održala i danas. Obavljaju je liječnici koji studiraju priznatu tradicionalnu kinesku medicinu i koriste brojne ljekovite biljke.

Glavna briga kineskih liječnika je sklad ljudskih funkcija sa svemirom, svaki organ ima odgovarajući planet i odgovarajuće godišnje doba, a glavni uzrok bolesti je poremećen odnos između jina i janga.

Iz kineske medicine potiče i liječenje akupunkturom– ubadanje igala u točno određena mjesta na tijelu.

Europska medicina

S propašću Rimskog carstva, kulture, a s njom i medicine, sva se znanost pa tako i medicinska povukla u samostane.

Srednjovjekovni redovnici nastavili su rad s biljkama temeljeći svoje znanje na Hipokratovu, Dioskuridovu i Galenovu učenju.

U tom se istaknuo benediktinski red. Pojedini redovnici bili su istodobno i liječnici i ljekarnici, osnovali su bolnicu (hospital) u sklopu samostana.

Tu se začela salernska medicinska škola, tu su nastale prve medicinske knjige. Benediktinci su uz samostane, naročito u Salernu uzgajali ljekovito bije, obraćali su pažnju na prehranu i na druge metode liječenja.

U Salernu je donesen zakon da se medicinom ne može baviti osoba bez odgovarajuće škole i dozvole vlasti za obavljanje liječničkog rada.

U Salernu je prvi put nastala riječ recept, a izdan je i ljekarnički kompendij.

Većinu lijekova u to vrijeme činilo je ljekovito bilje.

Zvanje liječnika od ljekarnika u Europi je odijeljeno 1240. godine.

U 16 st. Imamo tri poznata oca farmakognozije: Valerius Cordus (prva srednjovjekovna farmakopeja), Nicolo Mondardes (koji je objedinio zbirku američkih droga), te Carolus Clausius (koji je prevodio farmakološke zbirke na latinskom).

1553 g. osniva se prva katedra farmakologije u Padovi, a 1545. prvi botanički vrt, također u Padovi.

I stari su Hrvati dobro poznavali ljekovito bilje, imali su svoje rizotome, tj. Korentiće. Smatrali su da za svaku bolest postoji posebna, specifična biljka, glavna hrana su bile žitarice, a vinogradarstvo je cvalo na cijelom hrvatskom području.
Od grožđa su radili vino, pili ga uz jelo i miješali sa svježim sokovima ljekovitog bilja.

Prema Vinodolskom zakoniku koji spominje samo objed i večeru, izgleda da stari Hrvati nisu poznavali zajutrak.

Prvi školovani liječnik poznat je iz 13. stoljeća, u Dubrovniku, zvao se Prvoslav.
Time se počela gasiti samostanska medicina, a postupno se počela razvijati znanstvena medicina.

Narodu su još uvijek najviše pomagali svećenici, liječili ga prirodnim lijekovima a svoje znanje su sabrali u ljekaruše. To su bilježnice- rukom pisane knjižice u kojima su zapisani lijekovi raznih bolesti.

U Zagrebu je 1896. g. osnovan zavod za farmakognoziju, a nešto prije toga važno je izdavanje austrijske farmakopeje 1774. godine- Pharmacopoea austriaca provincialis.

Biljne droge tu su prvi puta dobile nazive (binarna nomenklatura biljaka) koje je predložio liječnik i botaničar Carl von Linne.